Moja Crna Gora Crnogorski informativni portal u Srbiji
U romantičnom Perastu, čak 19 palata čuvaju burnu i bogatu istoriju plemićkih porodica. Ove barokne palate su uglavnom građene u najbogatijem, zlatnom dobu Perasta, između XVII i XVIII vijeka.
Grandiozne su, a tako jednostavne, i stvaraju osjećaj velikog poštovanja prema njihovim nekadašnjim vlasnicima. Peraške plemićke porodice, velika gospoda onoga vremena su u nekim palatama živjeli, a neke su služile samo za druženje sa prijateljima i zabavu.
Napravljene od bijelog kamena, svjedoče o velikom bogatstvu i veličini grada. A danas, kao da se u svakom kamenu oslikava slavna peraška prošlost.
Peraški plemići su živjeli uzbudljivim pustolovnim životom, pa su vremenom i stekli veliku slavu. Za mnoge se čulo nadaleko. Jedan od takvih je bio Vicko Bujović, o čijem se životu i danas pričaju istinite priče, ali i one za koje nikada nismo sigurni da li su se zaista zbile- legende. Mada je svojim likom i djelom, Vicko Bujović je postao prava legenda.
Rođen je u Perastu, davne 1660. Vicko je važio za vrsnog pomorca, trgovca i kapetana. Radio je za interese Mletačke republike, a zbog svojih ratnih uspjeha je od Venecije dobio veliku zemlju u Kumboru i titulu konte Vicko Bujović. U Morejskom ratu, koji se završio 1699. se istakao kao jedan od boljih vojnika,a tada je važio u Mletačkoj republici, za osobu od povjerenja. U Dubrovačkoj republici i nije baš bio među omiljenim ličnostima, pa su ga Dubrovčani, u njegovom odsustvu, osudili na smrt.
Jako uzbudljiv život je sa Vickom vodila njegova, dugo nevjenčana supruga, Jelena. Jelena je bila projeklom iz Trebinja, gdje je provela svoje djetinjstvo. Bila je ćerka osmanskog podanika Bela Agića. Jako mladu, otac je poslao u Perast, u hrišćansku porodicu Zmajević, gdje se učila hrišćanstvu i vaspitanju, kod nadbiskupa iz iste porodice.
U Perastu se zna da se Vicko Bujović i Zmajevići i nisu baš „mirisali“. Buntovni Vicko odlučuje da otme Jelenu, najviše iz razloga da napakosti Zmajevićima, da bi je kasnije i oženio. Jela, kako su je od milošte zvali, je sa Vickom nekoliko godina živjela u Dubrovniku, od 1697. do 1703. dok je Vicko, još koliko toliko mogao slobodno dolaziti na teritoriju Dubrovačke republike.
Po povratku u Perast, Jela i Vicko se vjenčavaju. Kum na vjenčanju im je bio slikar Tripo Kokolja iz Perasta, koji je i naslikao portret Vicka Bujovića, a koji se čuva u muzeju grada Perasta (palata Bujović). Jelena i Vicko su imali jedno dijete, sina po imenu Ivo.
Novac koji je zarađivao je trošio na raskošan život, a na obali u Perastu je izgradio jednu od najljepših baroknih palata na Jadranu, u kojoj je Vicko priređivao zabave za porodicu i prijatelje.
S druge strane, za taj XVII vijek, Jelena je važila za jako obrazovanu ženu. U palati Bujović se danas čuva jedno pismo iz 1697. koje je, tada još nevjenčana supruga pisala Vicku iz Dubrovnika. Analizirajući pismo, se može zaključiti da je Jela, osim što je je bila obrazovana, bila veoma zanimljiva i za to vrijeme, žena veoma slobodnog ponašanja. U pismu, ona suprugu zamjera što nije našao vremena da joj se javi. Govori o svojoj svakodnevici u Dubrovniku i kako to provodi vrijeme. Čak mu je tražila da joj pošalje bijeloga vina koje ona voli da pije. Dio iz pisma: „Ja cijenim da nijesi imo malo knjige na kojoj bi otpiso onoj koju sam ti pisala. Zato ono što sam ti pisala u onoj knjizi, jesi li se kontento?“
Iako oteta i ne tek tako svojom voljom udata za Vicka, ne bi se reklo da je Jela bila nesrećna u braku. Iako je poslata u kuću Zmajevića da bi stekla obrazovanje, možda bi, da je Vicko nije oteo, do kraja života služila velikim Zmajevićima. Možda je Vicko svojim prkosnim činom, učinio dobro djelo.
U deseteračkom zapisu, autora Dragana Popadića, Vicko je opisan kao vrstan i hrabar borac, gradio je crkve, hranio sirotinju i djevojkama za udaju davao miraz.
Legenda kaže da je graditelja svoje palate, arhitektu po imenu Đovani Fonte, Vicko usmrtio, gurnuvši ga sa palate, kako ovaj ne bi sagradio ljepšu.
U godinama koje su prolazile, Vicko se sve više isticao kao hrabar ratnik, pogotovo u borbama protiv Turaka. Za njega kažu da je bio silnik, kakav se ni prije ni poslije njega više nije rađao.
Osim što je oteo Jelu, Vicko je Zmajevićima napravio mnoge druge štete, a kako je bio čudne i preke naravi, sukobi između njega i Peraštana su sve više rasli.
Davne 1709. Vicko je ubijen na peraškoj rivi, od strane svojih Peraštana a u zavjeri za koju kažu da je organizovala porodica Zmajević.
Ubistvo je opisano u jednoj hronici: ‘’Jednog jutra i to baš na dan 6. maja 1709. na javnom trgu, Vicko Bujović, naoružan do zuba, sa sinom Ivom i sa dva ‘brava’, te sa dva rođaka i jednim stražarom, poče da izaziva kapetana Iva Matoševića, opštinskog prokuratora Matiju Zmajevića, općinske suce i cijelo mjesto. Na te uvredljive izazove opasnog zulumćara nekoliko Peraštana, među kojima bijahu Ivo Štukanović, Matija Zmajević, Luka Vukićević, Mato Nikolić, koji su kod sebe imali bodeže, koje su onda ljudi nosili, sukobiše se sa kontom Vickom Bujovićem. Nasta borba u kojoj pogiboše Vicko i njegova dva ‘brava’. Njihove ubice se odmah skloniše u kuću Nikolića, a kada nastade duboka noć pobjegoše preko granice u slobodni Dubrovnik da spasu svoje života.”
Ni dan danas nije otkriven njegov grob, mada se sumnja da se nalazi na ostrvu Sveti Đorđe.
