Moja Crna Gora Crnogorski informativni portal u Srbiji
Neobičan je čovjek taj Baja Bulatović. Branislav je on po rođenju i po knjigama, a Baja po popularnosti među svima koji ga znaju. Pošten, pouzdan, preduzimljiv, neko ko zna šta hoće, a kad hoće – zna kako treba do uspjeha. Gorštak iz kolašinskog Trebaljeva ne može, reče, bez planine.
Planina mu je i kolijevka, i san, i java. Sinjajevinu, Bjelasicu i Durmitor doživljava kao svoj prostrani udoban dom. Poznaje tamo svaki kutak, pa kao iskusan vodič pokazuje turistima živopisne ljepote darežljive prirode.
„Planina je moja prva ljubav i moj drugi dom. Naročito mi je zadovoljstvo kad sa strancima iz svih krajeva svijeta obilazim ove krajeve pa vidim kako oni uživaju u našim ljepotama, kako se dive takvoj prirodi. Bude mi tada i žao i čudno, kako to da dobar dio nas iz Crne Gore ovamo nije ni zavirio?! Žao mi bude te naše sugrađane što sami sebi uskraćuju ovakvo bogatstvo doživljaja“, priča Baja.
Nešto prije desetak godina ovaj Kolašinac je došao na ideju da za svoju dušu, za svoj posao i za svoje turiste nabavi ergelu odabranih, raznovrsnih konja. U „konjici“ od gotovo desetak grla ima gizdave sedlenike za ozbiljnija jahanja, i simpatične ponije, i tovarne konje. Kaže, nije to bio ni malo lak posao.
„Ove godine nas je virus Kovid 19 „nagrdio“ umanjio mi je donekle posao, manje je bilo tura od Kolašina do Žabljaka te do Sinjajevine i Bjelasice“.
Nerijetko Baja upregne dobre konje u udoban fijaker, pa sa svojim gostima zapuca sa vrhova Sinjajevine do gradova po Primorju. A to je tek uživancija i za one koje vodi, i za sve pored kojih prolaze.
„Trebalo je odabrati prave konje pitome naravi kako bi se jahač osjećao sigurnim, a i konj bio zadovoljan. Promijenio sam dosta konja, dogovarao sa agencijama koje su dovodile turiste i nudile im razne turističke sadržaje, dok sam konačno nabavio prave. Najdraži mi je Rubin kojeg sam od četiri mjeseca dobavio iz Bosne, na nekim mjestima ga nosio na rukama kako bi što lakše prešao potoke i manje rječice. Riječ je o rasi teškog bosanskog konja kojeg sam gajio i timario u poprilično komfornoj štali što sam je planski gradio upravo za ergelu. Podizao sam ga što sam najbolje znao i umio. Napunio je već pet godina i izrastao u pravog ljepotana kakvog na daleko nema, makar ne u pet-šest okolnih opština. Raspitujem se ko su turisti, odakle dolaze, kakve su im navike i šta bi željeli da dožive da bi se osjećali prijatno, pa se prema tim informacijama i prilagođavam. Konje sam dobro utrenirao, te se isključuje bilo kakav rizik. Nabavio sedla iz Engleske odakle je ranije dolazilo najviše turista, birao sam najudobnija, ona na koja je većina turista navikla, uprkos nimalo popularnim cijenama“, priča Baja.
Prisjeća se on susreta sa prvim grupama turista i toga kako je druženja prilagođavao njihovim potrebama i zahtjevima, te kako je i sam osjetio da je to pravi posao za njega, posao koji mu čini posebno zadovoljstvo.
U jednoj turi ima obično osam turista za koje su obezbijeđeni i konji i kvalitetna hrana i udoban smještaj, po zaista povoljnoj cijeni. Dionice koje treba preći nijesu ni malo lake, pune su napora i izazova, pa su zato bili potrebi jaki konji koji mogu savladati i loše terene na putu do Žabljaka dugom 90 kilometara, što znači sedam-osam sati jahanja.
Ovoga ljeta imao je pet–šest tura a, kaže, bude i jesenjih turista. Gotovo svake godine bilo je i onih koji žele da i zimi put od Kolašina do Žabljaka savladaju na konjima.
Baji je posebno drago što gosti, nakon što dožive ono što možda nigdje nijesu, odlaze prezadovoljni. Jer Bjelasica, sva kao neki ogromni šareni prirodni ćilim, sa velikim brojem izvora i jezera gdje posjetioci ne propuštaju priliku da uberu pečurku, napune torbice borovnicama i raznim čajevima, sve je takoreći na dohvat ruke. Pa brojni katuni puni planinskog mlijeka, pršute, krompira, sira, kajmaka, meda i drugih domaćih proivoda. Sve što poruče to i dobiju, sve prirodno i kvalitetno, a Baja za svaki slučaj ponese i lanč pakete, da ne bi usfalilo.
„I ja uživam dok družim sa ljudima kojima je jedini cilj da se dobro provedu u netaknutoj prirodi. Osim toga steknu se i prijateljstva, pa narednih godina ponovo dođu ili me preporuče svojim prijateljima. Sve u svemu spojio sam lijepo i korisno“, ne krije zadovoljstvo svojim poslom naš sagovornik.
Vukoman Kljajević, Radio Crne Gore
