Moja Crna Gora Crnogorski informativni portal u Srbiji
Pomorstvo je vijekovima način života za mnoge Bokelje. Tim pozivom može da se bavi samo onaj ko je takvog psihološkog profila i čija porodica to može da shvati i prihvati, znaju često da kažu oni koji navigavaju.
Boka je gašenjem Jugooceanije ostala bez velike flote, ali je uvijek nečiji otac, stric, brat… na brodu. Plove, uglavnom, pod stranom zastavom. Mada, naša zemlja ima Crnogorsku plovidbu AD, sa dva broda “Kotor” i “Dvadesetprvi maj”, koji su izgrađeni u Kini 2012. godine. Tu je i “Barska plovidba” sa dva teretna broda, “Bar” i “Budva”, tipa bulk carrier, za rasute terete, nosivosti 36.000 metričkih tona, izgrađena 2014. godine. Sva četiri broda su u najmu i na njima je crnogorska posada.
Ipak, Radio Jadran prenosi priču sa jednim od preko 5000 naših pomoraca, koji plove na brodovima stranih kompanija. To je dugogodišnji pomorac, prvi oficir u makini na brodu kandaske kompanije Fairmont, Novljanin, Miroslav Jančić.
– Tradicija pomorstva je zapravo mnogo odricanja, koje se podrazumijeva u ime tog boljeg života, materijalne sigurnosti. Od 30 godina, koliko plovim, 20 sam proveo na brodu. To znači da su 20 godina moja djeca i moja porodica bez mene i ja bez njih. Sa druge strane, da nisam pošao, a bio sam spreman, manje bih bio zadovoljan nego sad – objašnjava Miro.
Plovilo se nekad 7-8 mjeseci, danas po 3-4 mjeseca
Prvi ukrcaj bio mu je 28. februara 1988. godine na brod Jugooceanije. Kaže, da je radio sve vrijeme u nekoj firmi, išao na posao svaki dan možda bi manje vremena provodio sa porodicom, ali i manje bi to vrijeme provedeno sa njima cijenio.
– Na posao siđem za 2 minuta, završim to što imam za taj dan. Izađem u port ako sam slobodan. Ako završim ugovor kako treba, napravim primopredaju kako treba, slobodan sam 4 mjeseca u jednoj godini, što nije malo – kaže on.
To je period koji pomorci koriste da vrijeme provedu sa porodicom, otputuju, ulože u kuću, normalo žive i to je satisfakcija kojom kompenzuju svu muku i odricanje, zarađujući “kruv od sedam kora”.
Nakon toliko godina plovidbe ugovori su postajali kraći. Nekad su bili 7-8 mjeseci. Danas plovi 3 do 4, pa je mjesec i po kući.
– Nikad ne bih, ono što sam vidio, što sam pružio porodici i što sam sa njima uradio i doživio, ostvario da sam ostao ovdje da radim – tvrdi i dodaje da bi svakog mladog čovjeka posavjetovao da odabere profesiju pomorca.
Prvih 10 godina su najteže
Pomorac se u prvih deset godina plovidbe penje ljestivcom hijerarhije na brodu. Plate su solidne, ali svakako nedovoljne, jer se puno i troši. Ali to je najteži period, smatra Miro.
– U suštini, najteže je prebroditi taj prvi momenat, kad kreneš na vijađ. Jer ti si za taj poziv već pripremljen, išao si u školu, na fakultet, mislio si da je to tvoj poziv. Ali mali broj onih koji završe školu, uopšte pođe na brod. Mnogi od njih ne izdrže ni 10 godina. To je presudni period. Ko izdrži tih 10, pomorstvo mu ne izlazi iz krvi – ističe on.
Novi je, kaže, odlična sredina za pomorce. Uz tradiciju koja je priustna u mnogim bokeškim porodicama, Novi ima i Azaleu, trening centar svjetske klase, Pomorski fakultet i Srednju pomorsku školu u Kotoru, a od nedavno i Odjeljenje Fakulteta za pomorstvo iz Bara, u Herceg Novom .
– U Crnoj Gori je pomorstvo jedna od jačih izvoznih grana. A i među najboljim smo turistima, jer donosimo inostrani kapital. U Kotoru nema kuće da nema jednog pomorca. U Crnoj Gori nas je možda oko 6-7 hiljada. Svi mi u prosjeku ovoj zemlji dajemo 4 hiljade eura mjesečno – tvrdi naš sagovornik.
Budućnost pomorstva, kako kaže, leži u kruzerima i savjetuje mlade koji neće na teretnjake, da se što više tome okreću, jer su plate dobre, mnogo svijeta se vidi i upozna.
– Mene su vukli avanturizam i dobra zarada, jer ja sam bio siromašan. Gledao sam pomorce kao momak, imaju novac, kupuju, grade, pa putuju… – priča otvoreno Miro Jančić.
Bez karaktera nema pomorca
Za poziv pomorca čovjek mora da bude takvog kova, da mu more ne škodi, da ima avanturističkog duha dok je mlad. Karakter je glavni uslov. Na brodu si sam, ne biraš s kim ćeš biti, 24 sata si u điru i pripravnosti, priča on.
Nekad su pomorci imali vremena da obilaze razne destinacije. Miro Jančić je u karijeri upoznao dobar dio zemaljske kugle, Egipat, Rio, Bankok, Japan… ali “dinamika posla danas je žešća, sve se tempira, brzo utovara i brod ide dalje”:
– Stajali smo u porat po 5-6 dana, na sidro 10 dana bilo je normalno. Danas je to u satima. Pretvorilo se u neku vrstu utakmice, ubačen je GPS, satelitsko navođenje i komunikacija. Zato je i ukrcaj ubrzan. Brodovi su nekad kasnili po 2-3 dana. Danas u sat stižu, gotovo da nema kašnjenja – objašnjava on.
Za 30 godina koliko navigava mnogo toga se promijenilo. Pomorstvo je bilo nekada avantura, bilo je humanijeg odnosa brodara prema zaposlenima. To je, međutim, danas postao “čist kapitalizam”, ali posao koji neće propasti, naglašava ovaj pomorac iz Novog. Jer, brodovima se prevozi čak 90% ukupnih, generalnih tereta u svijetu.
