Nozdra

U glasovitom Duškom klancu krv se slivala niz Slivsku poljanu kao snjegovi s proljeća. U tom uskom pojasu, na zelenim poljima između stijena, koje su se procijepile kao rana, odigrala se istorija. Presijecani su turski trupovi na Presjeci, osjećao se trulež leševa u nozdrvama kod Nozdre, dok su na Zlostupu vazda u zlo stupali. Zbog toga Turci odlučište, te davne 1861.godine, da utvrde Dugu tvrdim kulama i da u njima postave posade – nizame.

Nozdra

Sagradiše tri grada- tvrđave duž Duškog klanca: na Presjeci, Nozdri i Zlostupu. Te tvrđave bijahu udaljene jedna od druge na dva sata hoda. Između ovih gradova podigoše na samom putu, više manjih karaula zvanih blokhauzi u kojima je bilo smješteno po 10 vojnika sa po jednim starješinom, takozvanim buljubašom. Kod svake karaule pobiše drveni direk od 5-6 metara visine, na čijem je vrhu bio privezan snop slame, koja je u slučaju napada paljena kao znak za uzbunu.

Kraj kula sagradiše čatrnje-cistijerne. Pravo remek djelo bila je čatrnja na Nozdri. Njen volat je dugačak oko 40, širok oko 15, a visok oko 10 metara, dok je mogla progutati čak 540 m3 vode.

Ove građevine su zidane od tesanog kamena, a pokrivene kamenim pločama. Nakon što ih izgradiše, Mustaj –paša, koji je bio glavni zapovjednik ovih radova, naredi da se sva šuma duž Duge posiječe. Svaki panj posuše špiritom i zapališe, kako se stabla ne bi podmlađivala, tako da Duga osta gola i pregledna, pa crnogorske i hercegovačke hajdučke čete ne mogaše zadugo da napadnu Turke.

Nakon izgradnje, turska vlast je zahtjevala od Mustaj-paše da im podnese tačni račun o utrošenom novcu, a pošto paša nije mogao izračunati koliko je potrošeno, otrova se. Narod je dugo mislio da će Duga dovijeka ostati turska, ali bilo je i onih koji su vjerovali da svakoj sili kraj mora doći, kao jedan Krivošijanin koji je rekao:,, Đavo mi dušu ne ponio, ka je i ponio, ako i ja neću dočekati da se po ovim gradovima obadaju golijska goveda!’’

Nozdra

I dočekalo se da se gradovi zauzmu nakon oslobođenja Nikšića 1877. godine. U njima su Crnogorci našli dosta namirnica sa kojima je Sulejman-paša bio snadbio ove tvrđave. Oni su danas u ruševinama jer ih je narod uništavao zbog gvozdenih šina kojima su zidovi bili povezani i kamena za gradnju, a po koji kameni blok oburdala je i razobadana golijska i duška stoka.

Mnogo decenija kasnije, jednog vrelog septembarskog dana, inspirisana zapisima, pričama i epskim pjesmama, pođe mala crnogorsko-hercegovačka četa Dugi u pohode! Niz uzavrelu džadu, kraj Čeline Mandića, promigolji ljuta šarka. Iznad Odžine grede kreštali su mladi orlovi.

Naoružani vedrinom, kao sabljama, krenusmo odlučnim korakom uz Slivsku poljanu do Nozdre. Iako smo znali da nas čeka dva sata hoda, nijesmo posustajali. Žeđ smo gasili sisajući divlje jabuke, koje su se bremenite žutile duž puta. Vjetar je majčinski nježno ljuljkao grančice divljih ruža i njene crvene plodove.

Na jednoj kamenoj stijeni zažuti se metalni znak na kojem je pisalo – Nozdra 1154 mnm. Kraj njega bijahu košnice opasane visokom bodljikavom žicom, kojom je neki vješti pčelar čuvao svoj med od međeda koji su jedini stalni stanovnici ovog katuna.

Nozdra

Prođosmo kroz bukove šume koje su bile pravi koloristički praznik za oči. Probijali su se kroz nozdrve svi mirisi Nozdre. Ubrzo začusmo čaktare na ovcama za kojima je išao čobanin Jovan Bojanić. Nazvasmo mu dobar dan. Reče nam da mu je koliba u blizini i da su on i njegov ujak Novo Božović jedini koji izdižu na ovom katunu. Ubrzo naiđosmo na kolibu kraj koje su vezana tri psa čiji je lavež odjekivao klancem tako jako da su zvučali kao kakve razbijesnjele zvijeri.

Sa velikim nestrpljenjem smo čekali kada ćemo ugledati velelepnu čatrnju, vrhunac tadašnje arhitekture, koja i danas stameno stoji. U prostranom zelenilu polja gordo se sivila ona, a na brežuljku iznad, nekadašnja tvrđava. Pođosmo u osvajanje tvrde kule. Kada joj se približismo, ugledasmo zavezanog šarova koji ljuto zalaja. Pojavi se na brežuljku omanji starac. Bijaše to osamdesetogodišnji Novo Božović, koji se obradova gostima i pozva nas u kolibu da se okrijepimo uz kafu. Na vratima kolibe dočeka nas suva starica Mioljka, koju su iskrivili teški poslovi planinke, kojima se bavi od ’76.godine.

U kolibici koja je mirisala na mladi skorup, koji se hvatao na kalicama, pričaše nam o samoći u katunu. Novo zapali cigaretu, povuče dim pa izusti : ,,Sve je opušćelo! Nema niko! Od Presjeke do Nozdre ima neki Radović, mi i Bojanić. Ranije je bilo po tih greda, do vrha Golije po 30 katuna. Danas nema niko. Nijesam vidio čovjeka ođe dva mjeseca, bez vas danas što viđeh. Sve pustara… Sve đavo ponio, ponijeće i nas… Teško je živjeti, a žao umirati.’’

Kažu da ni oni više neće izdizati. Mioljka oboljela od kostobolje, Novo ostario, pa više nemaju snage za planinu. Na ovom katunu su nekada izdizali iz Miločana, Kočana, Duge, Gornjeg Polja, Riđana, pa čak je malo dalje bio i katun Komana, koji su znali 4-5 čela da putuju da do njega dođu. Pored Nozdre se nalazi katun Stoge na kojem se uzdižu dva omanja brda Mali i Veliki Stog. Pored njih se prostire Zabran kralja Nikole u kojem se zeleni šuma, a gdje je nekada davno kralj lovio. Rekoše nam da je na Barama nozdarskim bila nekada kuća zadruge, koju su sagradili blokovima sa kule. Kasnije je ona pripala manastiru Ostrog.

Baka Mioljka poznaje svaki kamen, glavicu i brdo. Štapom nam je sa brežuljka pokazivala vrhove i govorila toponime. Pokaza nam i jednu jedva vidljivu bistijernu na brdu iznad usamljene bukve gdje se nekada šepurila karaula Smederevo.

Kada je upitasmo što se zovu Nozdre, ona reče :,, Tom putljagom kad krenete dolje put Bara, naći ćete jednu pećinu na sred puta, tamo prema zidinama, ja ću vas razumiti đe je. U taj pripećak voda izvire kroz dva otvora ko nozdrve, zato se tako zove Nozdre.’’

Starica dopuni ono što smo do tada znali o čatrnji:,,Čatrnja se bila skoro počela oburdavati i onda je vojska sredila kad je bila zadruga. Ona ima dva grla, a s bande su Turci ostavili otvor kad udare vode da ne bi diglo volat, no da izvire amo dolje đe je korito, đe se goveda poje. A dolje su bili ostavili otvor u vrata đe se čisti. Kad je bila zadruga, oni pokušali to da čiste i otvorili i nijesu mogli to da zatvore kako su je zatvarali, pa su to zazidali. Onda je ’88. opravili. Ona je bila oburdana ozgor i s bande. Da je nijesu tada opravili, ona bi se svardala sva.’’

Sa ostataka kule posmatrasmo polje na kojem su sijevale sablje i prštala krv kao uzavrelo slatko od jagoda. Toga dana se takođe crvenjelo polje, ali ne od krvi već od crvenih plodova šipuraka i gloga koji su pokapali po grmlju duž polja.

Ubrzo potom, nađosmo se pred masivnom čatrnjom pred kojoj smo se osjećali tako maleni. Napismo se nevjerovatno okrepljujuće vode čiji ćemo ukus teško zaboraviti. Sunce je već stidljivo virilo između Malog i Velikog Stoga, kada krenusmo niz džadu. Pri povratku zastajasmo da beremo šipurak, čije nam se trnje zari u kožu iz koje izbi krv jer još niko nikada nije izašao iz klanca Duge neokrvavljen.

Ana Dragićević

Jovanka Komnenić

Podijeli: