Svima je potreban digital detox

Na desetine književnih naslova, nekoliko blogova i portala čija je kreatorka te kolumne u magazinima učinili su da Žana Poliakov duže od deceniju nosi titulu najuspješnije autorke u regionu kada je riječ o self-help žanru. Njen osobeni stil pisanja i životni principi inspiracija su velikom broju čitalaca i pratilaca na društvenim mrežama, pišu Vikend novine.

U Podgoricu je ovoga puta dovela premijera monodrame “Soulfood”, koju je po njenoj knjizi uradio glumac Slavko Kalezić.

“Nijesam se miješala u Slavkov rad, pustila sam ga da radi kako on misli da treba. Jedno je bila moja vizija. Moja knjiga ‘Soulfood’ se pretakala iz medija u medij. Nastala je kao kolekcija mojih uvodnika u magazinu Sensa i od prvog dana je lako komunicirala sa čitaocima. Valjda je u tom trenutku i Slavka ‘uhvatila’. On je, kako kaže, odmah vidio kao predstavu, a ja, da budem iskrena, nijesam”, kazala je Poliakov.

Kako dodaje, dok je gledala predstavu, u nekim trenucima je razmišljala šta joj je ovo trebalo.

“A u nekim trenucima sam bila u fazonu: Fenomenalno! Slavko ima tu neku senzitivnost koja se meni sviđa i konektuje se sa ljudima na dubljem nivou. Šta god da radi on radi to toliko ekstra vagantno daje nemoguće ne primijetiti ga. Imala sam puno povjerenje u njega u svakom smislu i imam osjećaj da što god on napravi meni će to biti fantastično”, kazala je Poliakov.

Self-help literatura je ono po čemu Vas ljudi prepoznaju, imponuje li Vam kada kažu da ste pionirka tog žanra na ovim prostorima?

Poliakov: Ne razmišljam o tome. U tom trenutku meni je to bilo zanimljivo i tada sam to istraživala i otkrivala. Super je što smo još tada počeli sve te razne korisne stvari da učimo, praktikujemo, proučavamo i da možemo da pomognemo sebi u ovom šašavom vremenu. Sada se vidi da se ljudi koji su radili na sebi snalaze bolje u čitavoj situaciji koja nas je zadesila u posljednjih godinu dana.

Mislite li da će ovo što nam se tokom pandemije dešava uticati ili već utiče na ljude u nekom dobrom smislu?

Poliakov: Da, ja sam uvijek optimista… Trening uma je da pokušamo da vidimo nešto dobro u svemu. Nikad se ne zna šta dobro proizilazi iz nečeg što na prvi pogled izgleda loše.

U okviru Vašeg mentorship programa sarađivali ste i sa nekim mladim autorima iz Cme Gore. To je segment Vašeg rada koji Vam je, takođe, veoma važan?

Poliakov: Poslije nekog vremena čovjeku dosadi da je stalno on u fokusu. Sada mi je mnogo zanimljivije da pomažem ljudima koji pišu svoje prve knjige, jer znam kako to izgleda i kako je nositi se sa svim problemima u tom procesu. U početku je to bio moj dodatni projekat, ali mi se dopalo i posljednjih godina se dosta time bavim. I o tom iskustvu ću jednog dana sigurno napraviti knjigu, a u međuvremenu smo objavili dvadesetak prvih knjiga mladih autora. Svima koji pišu prve knjige bitno je što će drugi da kažu. I uopšte nema veze da li je riječ o manjoj ili većoj sredini, ima nešto u ljudskom biću zbog čega svi strahuju od suda drugih, od izlaska na trg, svi misle spaliće te, objesiće te ili tako nešto.

Čega i ima…

Poliakov: Da, da ima. To je sve kolektivno sjećanje. Ima toga. Ali je lijepo kada hrabro iskoračimo i vidimo da se sve to strašno ipak ne dešava nego, čak naprotiv, doživimo mnogo lijepog i dobrog, mnogo čitalaca koji se pronađu u vašoj ispisanoj priči.

Jedna ste od prvih blogerki u regionu i odavno ste prigrlili digitalne tehnologije. Zvali su Vas i Blogorodica?

Poliakov: Da, da bila sam i prva u kraju sa kompjuterom. I sad imam nekoliko sajtova. Tehnologija mi je uvijek bila zanimljiva i ona jeste naš periferni nervni sistem i doprinosi svemu ovome, kako zbunjivanju, tako i osvješćivanju.

Kao i sve drugo, ima mnogo dobrih i loših strana.

Pionir ste u mnogočemu,  pa i u trendu napuštanja grada i povratka prirodi i selu. Ono što je u Vašem slučaju posebno zanimljivo je što ste iz Beograda otišli u čak dva sela jedno na Dunavu, a drugo u Indiji…

Poliakov: Hahahaha, nijesam o tome na taj način razmišljala, baš ste lijepo to analizirali. Da, u dva sela, jedno na pedesetak kilometara od Beograda, to je moja djedovina, a drugo je, ima li što ljepše, selo na moru u Indiji, zove se Arambol. Mislim da poslije nekog perioda života biti u gradu svima dosadi. Dvadeset godina sam živjela u Beogradu, u centru grada, dosta je. Na selu sam otkrila da mogu da imam svoju baštu, veći prostor, manje distrakcija… Sa druge strane, ne volim da idem na posao, što ne znači da ne volim da radim, već volim da radim od kuće i onda je samo trebalo osmisliti čime ću da se bavim. Tako je došao taj mentorship program. A tek to kada sam otkrila Indiju i selo na plaži gdje je toplo i mogu stalno da budem bosa, radim onlajn i sve mi je potaman i prijatno, tada su bili zadovoljeni svi parametri kojima sam težila.

To indijsko selo pomalo liči na hipi komunu?

Poliakov: To ono i jeste, njega su i otkrili hipici tamo negdje sedamdesetih i osamdesetih. Hipici su sve dobre stvari otkrili, zar ne? Ima li neka zanimljivija ideja od te da se pojavila u posljednje vrijeme? Na početku je to bila samo pusta plaža i malo ribarsko mjesto, a onda malo pomalo počela je da dolazi ta neka umjetnička ekipa, koja je željela da ima malo opušteniji život, da ih ne košta puno novca, a da dobiju puno uživanja. Tu je sve prirodno, nema gužve, nije turistički potrošeno. Tako je priča započela.

Odmor bez wi-fi je kažu turizam budućnosti. Je li teško to zamisliti?

Poliakov: To je sljedeći eksperiment. Prošle godine sam htjela da napravim nešto slično na rtu Veslo na Luštici. Nešto kao digital detox. Da kada tamo stignemo, predamo telefone, tablete i komjutere i vidimo koliko možemo bez njih da izdržimo. To je slično kao da se skidate sa narkotika, mislim da je heroin mala maca u odnosu na zavisnost od interneta. Razmišljala sam o tome šta bismo sve mogli da radimo i kako da osmislimo neke aktivnosti da se naš nervni sistem smiri i obavi digital detox. Ali u prirodi je sve lakše, nekako se odmah “uzemljite”.

“Postanite magnet za novac i sve druge dobre stvari u vašem životu” naslov je Vaše najnovije knjige. Kako?

Poliakov: Često radim sa ljudima koji bi htjeli da napišu knjigu ili da pokrenu neki kreativni projekat i ono sa čim se stalno srijećem je čudan odnos prema novcu. Ljudi koji se bave kreativnim poslom iz nekog razloga vjeruju da od toga nema para. Od knjige se ne živi, od umjetnosti se ne živi, od fotografije se ne živi.. To je zapravo naše vjerovanje koje nas blokira. Isto tako sam sretala ljude koji kažu kad budem zaradio dovoljno novca, kad budem imao dovoljno vremena, onda ću da živim kako želim, onda ću kao i ti da živim u Indiji… Da sam tako razmišljala, nikad ne bih otišla bilo gdje, jer novca nikad dovoljno. O tome je ta knjiga…