Književnika je malo, sve je više pisaca koji pišu o sumornim nedjeljama i vinu

Pisac Vuk Peković rođen je na Cetinju 2000. godine, živi u Nikšiću, a student je druge godine Fakulteta vizuelnih umjetnosti na univerzitetu Mediteran u Podgorici. Dok kreira definiše svoj entitet kao Vogek. Bavi se pisanjem proze i poezije, fotografijom, video produkcijom, a polako se dotiče i slikarstva. Jedan je od članova Tavan produkcije koja se bavi umjetničkim angažmanima u lokalnoj zajednici i šire. Tu zastupa mjesto tehničkog direktora. Pored svih ostalih tehničkih funkcija odrađuje posao grafičkog dizajnera i daje organizaciji vizuelni identitet.

Svoju prvu knjigu “Um” objavio je pod okriljem izdavačke kuće ,,Nova poetika” iz Beograda.

“Opisao bih temu knjige kao patološku centroverziju. Orijentisan sam na disekciju ljudskih nagona i njihovoj lakomoj prirodi. Što se tiče generalno tema koje koristim u stvaralaštvu nazvao bih ih analtičkim simbolizmom, pojam u kome sam objedinio psihološke i umjetničke tendencije ka višoj svrsi”, kaže Peković.

Kako kaže, pisanjem proze je otpočeo svoje zanimanje, nakon proze, tačnije u septembru prošle godine počeo je da piše i poeziju.

“Proza je bila početak ali ni tada na samom početku nisam znao da odvojim ta dva svijeta, tako da i sada pišem na način da korelaciju P i P učinim ishodom većeg značaja. Zapravo rijetko ikada pišem čisto, uvijek je to hibridno ukrštanje”.

Kako se od čitaoca postaje pisac? Postoji li neki izuzetan trenutak, neki poseban splet okolnosti?

“Splet okolnosti jeste u mom slučaju mašta i mehanizmi odbrane. Kao dječak volio sam da pripovijedam sopstvene igre i samim time u meni je ostalo tragova tih mehanizama što me je dovelo da sve u životu liječim imaginacijom. I tako je nastao pisac, onaj koji piše soptvene ideje kako bi imao mjesta za još. Kada se nešto napiše ono je umanjilo svoj intezitet u stvaraocu i tako misao nastavlja tok. Od čitaoca pisac. Nije mi poznat taj spoj jer sam ja analogno postigao svoj slučaj”.

Pisanje “UM-a” je trajalo šest intezivnih mjeseci.

“Nakon toga korigovanje teksta još šest i nakon svega toga nastojao je proces slanja e-mailova kao i uzimajući covid-okolnosti sve se završilo krajem 2020, godine, a otpočeto u 2018-oj godini”.

Peković smatra da mađoničar nikada ne otkriva svoje trikove i da svaki umjetnik implementuje sopstvo u stvaralaštvo. Koliko? Zavisi od umjetnika.

Definicija života, na način na koji ga pisac doživljava

“Apsolut slobode je smrt. To je stih iz moje poeme i ako se bude čitao bukvalno biće krivo shvaćen”.

Kako opstati kao pisac?

“Pisac postoji da bi napisao, ali mu je neophodan u 21 vijeku posao stoga je na zadatku da se oslobodi ega i da pronađe pravi posao”.

Na pitanje da li neka pjesma za njega ima posebno značenje, Peković kaže da ne pridava značenje sentimenta prema nekim pjesmama ili tekstovima i ostalim mogućnostima.

Gdje se književnost u Crnoj Gori nalazi danas?

“Jednom nogom ispred ponora. Književnika je malo, a sve je više pisaca koji pišu o sumornim nedeljama i vinu”.

Koji pisci, pjesnici su učestvovali u formiranju tvog književnog ukusa i izraza?

“Ono što je meni pomoglo nije jedan pisac nego svi, sve što čitam gutam kao gorivo nije mi važno šta, jer moj stil postoji individualno bez uticaja drugih. Kao i uvijek svakom piscu pored knjiga i preminulih autora potrebni su i oni pravi, živi pa tako i meni dosta kolegijalnost prijatelja dosta pomaže”.

Šta je najbolja utjeha u ovim danima?

“Utjeha je relativan pojam, svima dolazi individualno pa bih rekao da ne postoji Panacea za sada”.