Moja Crna Gora Crnogorski informativni portal u Srbiji
Pisanjem pokušavam da se izborim sa lošim trendovima, a nametnem razmišljanja i stavove koji su nezasluženo u nekom zapećku, okarakterisani kao zastarjeli, puni lošeg ukusa, u kojima plemenite ljudske vrijednosti dobijaju obrise mana, kaže u razgovoru za CdM Bojana Joksimović, mlada crnogorska spisateljica, koja je nedavno objavila prvi roman “Poznaćeš me po ćutanju i po stisku hladne ruke”.
U želji da napiše knjigu o neponovljivoj ljubavi, magistrica političkih nauka i bibliotekarka je, kroz priču o Nedi, zapravo, predstavila i crnogorske običaje, kulturu, porodicu, koja skladno funkcioniše jedino kao cjelina, ljudskost, plemenitost i čestitost našeg naroda, ljubav prema zavičaju…
“Što se tiče mjesta radnje, izabrala sam meni dobro poznato bjelopoljsko selo Stožer, ono đe je moj otac rođen, a đe sam kao đevojčica provodila svaki ljetnji raspust, i Titograd, đe sad već više od deset godina živim. Budući da sam u privatnom životu sklona sanjarenju, smatrala sam da će mi ovako prostorno ograničenje pomoći da ne šaram kroz znane i neznane predjele i to se ispostavilo kao tačno. Što se tiče vremena, a uzimajući u obzir činjenicu da u svakodnevnom govoru koristim mnogo starinskih riječi, odlučila sam se za osamdesete godine prošlog vijeka, koje nijesu ni predaleko, ali opet ni preblizu“, kaže Bojana.
“Želim da sačuvam našu tradiciju, jezik i jedinstvenost”
Upravo arhaizmi i zastarjelice daju dodatnu draž njenom romanu, a s obzirom na to da ih zaista koristi i u svakodnevnom govoru smatra da bi drugačiji način izražavanja u knjizi bio lažan i vještački.
“Mada, moram priznati u nekim periodima pokušavala sam da ih zapostavim jer sam nailazila na nerazumijevanje, mahom mlađih ljudi ili onih koji nijesu bili u prilici da obiđu predjele đe se ovako još govori“, dodaje Joksimović i napominje da joj je želja da knjigom pokuša da sačuva našu tradiciju, jezik i jedinstvenost, ali i da utiče na čitaoce da slijede svoje snove.
Neda, glavna junakinja romana, u okovima tradicije i običaja, odlazi iz Stožera, odriče se ljubavi, zanemaruje snove kako bi pomogla porodici… Kroz njen lik predstavljena je uloga žene u tadašnjoj Crnoj Gori koja se, kako kaže Joksimović, nažalost, nije mnogo promijenila.
“Ženama fali podrške, zajedničke borbe”
“Dok mi danas brinemo ko će kome poslati prvi poruku, vagamo odgovornosti i obaveze, igramo se sa ljudskošću i dostojanstvom, upoređujemo karijere i đecu, potreban nam je neko ko će da nas podśeti na naše potrebe i mogućnosti. Nekako mi se čini da je žena jedna drugoj postala vuk. Fali nam malo te podrške, zajedničke borbe u kojoj se neće potencirati ni isticati marke i brendovi. Nedostaje nam malo svijesti o kojoj treba da se priča tokom cijele godine, a ne samo par dana prije ili onih dana kada obilježavamo Dan žena, Dan borbe protiv raka dojke, Dan borbe protiv SIDA-e, Neđelju prevencije raka grlića materice, Dan borbe protiv seksualnog nasilja i druge dane, koji nakon toga padaju u zaborav do sljedećeg obilježavanja“, poručuje ona.
Ulogom žene bavila se i u magistarskom radu. Dok ga je pisala i istraživala najveće simpatije pobrala joj je Beatriče d’ Este.
„A sviđao mi se način političkog djelovanja Margaret Tačer, snažne i odvažne žene, kojoj je svaki vid negacije i suprostavljanja bio stran“, dodaje.
“Svaka knjiga nađe čitaoca kom uzdrma tlo”
S obzirom na to da je zapošljena u Nacionalnoj biblioteci, Joksimović ima uvid i u stariju, ali i noviju izdavačku produkciju.
„Mišljenja sam da je svaka knjiga našla svog čitaoca, onog kome je uzdrmala tlo, a onda mu i dala snagu da se vine do najviših tačaka njegovih želja i mogućnosti. Slagala bih kada bih rekla da ne bih voljela da mi se dogodi karijera nekih velikana, koje privatno poštujem i cijenim, ali smatram da samo svojom jedinstvenošću mogu graditi put ka zvijezdama“, priznaje.
Bojanina ljubav prema pisanju traje još od osnovne škole. Prisjeća se kako se i tada trudila da njeni pismeni zadaci imaju snažnu, efektnu i duboku pouku.
„Tada sam likovala što sam na svakom kontrolnom analizirala rečenicu bez greške, a pismeni radovi su mi bili uvijek pohvaljivani“, priča mlada Mojkovčanka.
Književnost joj je, kaže, neiscrpan vid inspiracije.
„Ruka pružena da nam pomogne da proširimo vidike i da sagledamo sve moguće situacije i sa ove i sa one strane“, navodi Joksimović.
“Moj đerdan se već skoro mjesec dana šepuri kroz Crnu Goru”
Pisala je i ranije priče, pjesme, koje su nailazile na pozitivne kritike čitalaca. Međutim, ovaj roman je, kako kaže, prvo krupno djelo.
„Za njega sam se spremala godinama, čekajući da sazrim prvo kao čitalac, da bih mogla da budem zapažena autorka koja će moći u svojim redovima da opisuje one teme koje su, po mom mišljenju, ostale nedorečene i neispričane u potpunosti. Onog trena kada sam shvatila da se mogu pisanju posvetiti maksimalno, zasukala sam rukave i uzela laptop. Stranice su se nizale, kao kuglice na đerdanu koji pripremamo za neki godet, kada ćemo ga svečano predstaviti prisutnima. I eto, taj moj đerdan se već skoro mjesec dana šepuri kroz Crnu Goru i za sada dobija samo pozitivne komentare“, ponosna je Bojana.
Teže joj je, ističe, bilo da počne pisanje knjige, nego da završi.
“U toku pisanja se nametnuo kraj, koji je odudarao od prvobitno isplaniranog, ali mi se činio kao jedina ispravna odluka“, zaključuje Joksmović.
