Moja Crna Gora Crnogorski informativni portal u Srbiji
Rat se završio na jesen 1945. godine. Žrtve jos nijesu bile izbrojane, a deset hiljada porodica iz Crne Gore pripremalo za za seobu u Vojvodinu. Narod se pripremao za još jedan podvig jer je ovo bio veliki korak za borca koji se tek vratio sa fonta, za novorođenče, a tek za starce…
Tog 5. novembra 1945. godine na Cetinje je sa svih strana stiglo mnogo iseljenika i njihovih pratilaca. Tog dana iz cetinjskog sreza otputovalo je 115 porodica, noseći sa sobom samo goli život.
Tačno u 11 ura krenuli su ispred Doma slobode, a oko 20 ura stigli su u Zeleniku i ukrcali se u voz bez voznog reda.
Sa ljubavlju u srcima prema svojoj Crnoj Gori i svom narodu napustili su svoj kraj uz pjesmu, veselje, suze, pogledima se opraštajući od svojih rodnih brda i golog krša.
Ovim je počelo iseljivanje crnogorskih kolonista za Vojvodinu, tj. u današnji Lovćenac.
“ Crna Goro, ostaj zbogom
žao mi se rastat s tobom.
Crna Goro, rodno mjesto
tebe ću se sećat često
zbogom rijeke i potoci
zbogom braćo Crnogorci!”
Stigli su na odredište posle više od deset dana putovanja a njihova poslednja stanica nosila je ime Sekić, kojoj su novi stanovnici promijenili ime u Lovćenac kako bi ih podsjećalo na rodni kraj.
“Od Lovćenca do Lovćena
dalijna se srcem mjeri,
kad su srca uznesena
i predio zatreperi…”
Danas, 75 godina kasnije, u Lovćencu stasava treća generacija potomaka crnogorskih gorštaka koji su rođeni u ravnici, a ljubav ka matici Crnoj Gori ne jenjava. Mladi naraštaji odrastaju uz priče o putu koji su njihovi preci prešli u nadi da će novo sjutra biti bolje i lakše za život.
Kako trenutna situacija ne dozvoljava održavanje priredbi, članovi Udruženja Crnogoraca Lovćenac su povodom 75. godišnjice od kolonizacije uputili donaciju FK Njegoš čiji članovi pored sportskog duha neguju običaje i tradiciju sa crnogorskog podneblja i podelili brošure i poklone sa simbolima crnogorske zajednice.
