Izgubljene su sve vjere, sem religije sticanja

Momo Kapor je bio urbana legenda, slikar, novinar i pisac. Bio je hroničar jednog vremena i društva, a uz njegove poučne i mudre riječi odrastali su mnogi od nas.

“Gladni stoljećima, kupujemo više hljeba nego što nam je potrebno. A, onda ga bacamo. Hljeb u đubretu nije dobar prizor. On sluti na zlo. I zlo dolazi.

Naši stari su nas učili da podignemo komad hljeba koji je pao na zemlju, da dunemo u njega, poljubimo ga i prekrstimo se. Jedanput sam vidio princezu Jelisavetu kako podiže komad hljeba koji joj je pao, kako ga ljubi i krsti se. Dobar, zaboravljeni običaj, pun poštovanja prema hljebu.

Zaboravljen, kao i stara riječ – zadužbina.

Stari beogradski trgovci, proglašeni poslije rata okorjelim kapitalistima, ostavili su iza sebe zadužbine. Danas ima mnogo bogatijih od njih, pa opet, niko ništa ne ostavlja. Stisli se i ćute.

Naši, koji su uspjeli u bijelom svijetu: naftaši, bankari, industrijalci… Niko da pokloni gradu česmu, javnu zgradu, skulpturu, stipendiju, topli obrok za sirotinju… Kome će sve to da ostave? Svojoj djeci?

Ali, zna se: uvijek postoji generacija koja stiče, i ona druga, koja rasipa. Niko neće ništa ponijeti na onaj svijet, kada jedanput bude odlazio.

Izgubljene su sve vjere, sem religije sticanja.

I ako su otimali, krali, eksploatisali, cicijašili, stari trgovci, tadašnji kontroverzni biznismeni, opet su sve to ostavljali otačestvu, da nekako iskupe grešnu dušu. Šta mi da ostavimo? Šta su naše zadužbine? Možda treba početi od nečeg malog, gotovo nevažnog? Svijet se ne popravlja velikim gestovima, već sitnicama.

Možda, za početak, treba ostavljati stari hljeb u plastičnu kesu pokraj kontejnera? Dvije uvele viršle, dopola popijen jogurt? Dotrajale cipele? Kakvo vrijeme, takve zadužbine! Mogu sasvim lijepo da stanu u plastičnu kesu.

Ostavljam je pokraj kontejnera i okrećem se poslije par koraka. Nestala je! Ta naša mala zadužbina nekada se zvala sevap.

Šta je sevap? To je kad činiš dobro djelo, a ostaješ nepoznat. Nečija zahvalnost hranila bi tvoju sujetu. Stara gospoda, u prevrnutim grombi-kaputima, obilaze pijace i skupljaju lišće kupusa, poneki otkotrljani krompir, zaboravljenu šargarepu, dva lista zelene salate… Prevrću po kontejnerima i izvlače novine i nedopušene cigarete. Zovu ih – đubroselektori!

Na kraju, sjetih se divne misli koju je volio da ponavlja moj pokojni prijatelj, Hilandarac, otac Mitrofan:

“Naše je samo ono što poklonimo drugima”.

(Momo Kapor, Imati i nemati)

Podijeli: