Ako postoji ostrvo na kopnu, onda je to selo Mala Crna Gora.

Tamo gdje gospodare mrazevi i veliki snijegovi od oktobra do maja, nameti su i do deset metara, a stanovnici čekaju da mašine probiju put i povežu ih sa ostatkom svijeta.

Mala Crna Gora
Foto: aktuelno.me

Mala Crna Gora se nalazi dvadesetak kilometara od Žabljaka na nadmorskoj visini do 1700 metara. Ovo je priča o gorštacima i njihovom životu u ovom prelijepom mjestu na “krovu” Durmitora.

Zašto Mala Crna Gora? Ko je kum njenom imenu? Cijelo mjesto, na nadmorskoj visini do 1.700 m, bilo je pod crnogoričnom šumom, pa otuda i ime i pjesma: “Smrča, jela, bor do bora, divan katun Durmitora”.

“Ovo selo nekad se uopšte nije zvalo Crna Gora. Pivljani, sa ovog platoa Pive kad otud gledaju, oni su uvijek to zvali Zelena zaravan. Pa se nazivalo Ostrvo slobode. Pa onda, dolaskom kralja Nikole 1888. u naše selo i kad je darovao crkvu da se sagradi, rekao je sve vam mogu dati ali ne može ovo biti država u državi. Postoji država Crna Gora pa ne može biti i selo Crna Gora. Tako se naziv mijenjao, neko je i dalje zvao Crna Gora, neko Zelena zaravan, neko Ostrvo slobode. Poslije II Svetskog rata selo se zove Mala Crna Gora” – priča mještanin, Vladimir Dakić za RIV channel. 

Smjelost je razboljeti se dok traju sniježne blokade. Niti narod može doktoru, niti doktor narodu, ali je sreća da selo ima svog saniteta – Miliju Šipčića. On je ovdje i sanitet i ljekar specijalista.

Mala Crna Gora
Foto: Mapio.net

“Kad neko ičaši nogu ili ruku, u susret nam izlazi MUP Crne Gore. Kad nekoga zaboli zub, ja moram ga izvadim. Vodim računa, ne smijem pod otokom. Snabdiju me za zimu sa injekcijama, infuzijama, sa svim” – priča on.

U Maloj Crnoj Gori nema izvora. Kad presuši bunar, tope snijeg. Teško je živjeti bez vode, naročito ljeti.

Ipak, nikad se nije gladovalo. Stočarstvo, a posebno ovčarstvo je fabrika hrane, izvor opstanka.

“Zimu sam proveo sam ovdje, imam puno stoke, ovce, goveda, konje… Volim poljoprivredu, posebno ovce. Sam čuvam, muzem, planinujem. Pas Šarov mi je vijeran drug, mada je i on ostarao, kud god pođem ja, pođe i on samnom” – priča Slobodan Dakić.

Seoska škola je radila do prije 7-8 godina. Sada u selu više nema djece.

“Bivalo je ovdje 60 tih godina šest razreda. Vremenom su ostala samo četiri. Nema podmlatka, sve su stara domaćinstva. Mladež je pobjegla sa sela” – priča mještanin Milutin Dakić.

Zaćutala brda i doline, nema svirki i pjesme čobana “Đe je selo Crna Gora, tu najprije sviće zora”.

Sada se ponekad okupe, zaigraju fudbal i prisjete starih vremena.

Gorštake iz Male Crne Gore ne brine toliko što im penzije za oktobar stižu u maju. Imaju čak i opravdanje za takvo dešavanje. Nije, kažu, poštar ptica pa da preleti preko grdila od snijega, ali ih boli što im je put tako dugo u blokadi.

“Duge su zime, po 5, 6, 7 mjeseci smo odsječeni od svijeta. Srećom, sad imamo mobilne telefone pa se možemo čuti svaki dan. Snijeg od dva metra, hladan vjetar, a moraš izaći iz kuće da namiriš stoku. Međusobno se pomažemo” – kažu mještani.

U selu ima šest momaka. Većina je neoženjeno jer, kažu, djevojke idu za lagodnijim životom. U selu ih ima samo dvije. Ipak, momci ne žele da odu. Navikli su na selo i ne odgovara im grad. Poslljednje dijete se rodilo u selu prije 15 godina.

Prodavnicu je vatra davno progutala. Nemaju ni kafanu, a zimi bi im valjala. Jedinu znamenitost koji gosti rado posjete je spomen dom Radoja Dakića. Srećni su jer je bista znamenitog Dakića donijeta iz Podgorice pred kuću ovog narodnog heroja. Umjesto da propada ili da je “završila neđe đe ne treba”, kaže Radosav Dakić, Milojica Dakić se zauzeo da je čuvaju ovdje, u njegovoj rodnoj kući. Ovdje odmara, posmatra svoje selo i gleda put Durmitora.

Ovdje nismo primijetili stabla voća, a kako bi i opstalo u ledu i snijegu? Jedino dobro uspijevaju snijeg i hrabrost u njemu vjekovati. Ostalo je sjećanje na bogate godine i dane kada je bilo bruka i jedan metar livade ostaviti nepokošen. Danas je više gomila kamena nego stogova sijena.

Potomci hrabrih i odvažnih gorštaka otišli su u svijet bijeli, a kada ljeti dođu i unučad im dovedu, zaiskri radosnica u oku stamenih Durmitoraca, ožive ognjišta, ali samo za kratko. Ovi stameni ljudi, koji generacijama krote surovu planinu, voljeli bi da im potomci njihovih potomaka dođu i zimi. Ali onda zagude vjetrovi, krenu jesenje kiše, zagospodare snjegovi i tako počne život u izolaciji, od oktobra pa do maja. I tako, otkad znaju za sebe.

Dragan Jocović, Crnom Gorom, RIV channel