Gordana Mićunović: Gluma je vječita potraga za identitetom

Glumica Gordana Mićunović ostvarila je zapažene uloge u predstavama “Crna kutija”, “Inspekcija”, “Nobelovci”, “Bilo jednom u maju“, “Luča Mikrokozma”, i mnogim drugim, a mogli ste je vidjeti i u seriji “Budva na pjenu od mora”. Gordana je završila Fakultet dramskih umjetnosti, odsjek gluma na Cetinju. Radila je u Crnogorskom narodnom pozorištu, Kraljevskom pozorištu Zetski dom, a trenutno je dio ansambla Nikšićkog pozorišta. Bavi se pisanjem od svoje četrnaeste godine, a nedavno je objavila prvu zbirku poezije i proze “Za dah Zadah” koja se bavi mladim čovjekom koji živi i odrasta u ovom trenutku u ovoj maloj sredini.

CdM: Vašu glumačku karijeru obilježile su brojne uloge, a mnoge će zanimati kako ste postali glumica, kako je sve počelo?

Mićunović: Moje zanimanje za umjetnost generalno je počelo preko književnosti. Ja sam još u osnovnoj školi počela puno da čitam. Kasnije u srednjoj sam krenula da pohađam školu glume i onda sam definitivno odlučila da upišem Akademiju. Taj period koji sam provela na Akademiji je jako važan za mene i uvijek ga se rado sjećam.

CdM: Šta smatrate najvećim uspjehom na polju glume i imate li neki nedosanjani san na tom planu? Šta je za Vas gluma?

Mićunović: Prije par noći sam igrala predstavu “Crna kutija” i osjetila sam u jednom trenutku nešto što nikada ranije nisam, to je bio momenat dok sam na sceni igrala možda najtežu sekvencu za moj lik u predstavi i dok sam govorila u gledalištu je vladala besprekorna tišina, u tom momentu osjetila sam da je publika moja i da sam ja potpuno njihova, osjetila sam da sam ih uvela u emotivno stanje svog lika potpuno, to je neprocjenjiv momenat, taj momenat smatram svojim najvećim uspjehom do sada, jer to može da se desi samo onda kada se nečemu potpuno predate bez zadrške i onda samo igrate. Tom i takvom davanju na sceni prethodi moj uporni rad na sebi svih ovih godina. Što se tiče nedosanjanih snova i glume, željela bih da mi se uskoro desi filmska uloga, mislim da sam potpuno spremna za jedan ozbiljan filmski projekat. Gluma je za mene između ostalog moja vječita potraga za mojim identitetom.

CdM: Kako ste postali pisac?

Mićunović: Ja sam izdala prije dva mjeseca svoju prvu knjigu poezije i proze ZA DAH ZADAH i jako sam ponosna i stojim svim srcem iza svoje knjige. Obzirom da je ta knjiga isključivo moj projekat. Bavim se pisanjem od četrnaeste godine. Pisanje me oslobađa, oslobađa moj mozak ali i moje biće, ranije nisam razmišljala da izdam zbirku ali kako posljednjih dvije godine ne radim u Crnogorskim teatrima onoliko koliko zaslužujem nisam dozvolila da me to uspori u mom životu, naprotiv motivisalo me da još više radim na sebi i eto izdam svoju prvu knjigu. Ali ne smatram sebe piscem, to je prevelika riječ radije bih sebe nazvala autorkom”, dodaje Gordana.

CdM: Budući da ste i dramski umjetnik i pisac, u kojoj od tih oblasti se najlakše i najdublje iskazujete?

Mićunović: To su za mene potpuno dvije odvojene profesije. Pisanje mi daje veću slobodu, i pisanje je nešto što zavisi samo od mene. A sa glumom je drugačije ima puno elemanata koji treba da se poklope da biste se najbolje izrazili. I pisanje i gluma su moje dvije velike ljubavi. Ja sam neko ko jako voli da istražuje svoje potencijale pa ćemo vidjeti u budućnosti u kojoj ću se još profesiji oprobati.

CdM: Kad smo kod pisanja, recite nam šta Vas je motivisalo da napišete knjigu?

Mićunović: Moja knjiga se bavi mladim čovjekom koji živi i odrasta u ovom trenutku u ovoj maloj sredini, o njegovim promišljanjima kako o sebi tako i o društvu u kojem živi. Knjiga ZA DAH ZADAH postavlja mnoga pitanja, ali i nudi mnoge odgovore. Motivisalo me sve ono što nas okružuje.

CdM: Kako pišete, imate li neke posebne rituale, pravila?

Mićunović: Nemam pravila, osim da u svojoj torbi uvijek imam papir i olovku.

CdM: U čemu je po Vama filozofija života?

Mićunović: Trudim se da svoj život živim u skladu sa sobom. Trudim se da ostanem dosledna sebi i istini za sada mi dobro ide, ali kao i svi imam momenat kada iskliznem ali se brzo vratim. Ljubav je meni najvažnija. Misliti svojom glavom. Prisustvo samoće i odsustvo zla. Kontrola Ega. Prihvatnje emocija. Doslednost. Važno je da budemo iskreni sa sobom sa ljudima da razgovaramo na raznorazne teme, mislim da smo se danas malo pogubili što se tiče komunikacija. Ljudi sve manje razgovaraju. A to je neophodno da bismo se upoznali da bismo napredovali. Prihvatanje. Ljubiti i grliti. Imati prijatelje. Imati partnera. Imati psa. Znati uživati. Putovati. Raditi na sebi svaki dan. Ne juriti novac. Doći će. Ne juriti ništa, jer sve stiže. Znati biti sam sa sobom….

CdM: Koliko je danas kultura utočište duševnog mira i emotivnog zadovoljstva i kojim kulturnim sadržajima najviše posvećujete pažnju?

Mićunović: Generalno smatram da poslednjih godina vlada jedan površni i komercijalni pristup Umjetnosti uopšte i kada to kažem mislim na cijeli Svijet. Ali sa druge strane uvijek se mogu pronaći pojedinci koji još uvijek nisu podlegli takvom pristupu, ja jako volim i poštujem takve Umjetnike, one koji mogu da mi uzbude mozak i uzurpiraju srce. Što se tiče kulturnih sadržaja, ne pratim kulturne sadržaje u zemlji poslednje dvije godine, posjećujem koncerte eto poslednji je bio koncert Nick Cave taj koncert me pomjerio potpuno i učinio me boljom osobom, u poslednje vrijeme putujem često, širim vidike, upoznajem nove kulture i ljude to mi donosi duševni mir i zadovoljstvo”.

CdM: Svjedoci smo da najkomercijalnije izdavačke kuće sve manje pažnje posvećuju poeziji i da ne postoji balans između književnosti i kvazi književnih pravaca. Koliko je to pogubno po buduće naraštaje?

Mićunović: Što se tiče izdavačkih kuća barem kod nas moje iskustvo mi nažalost pokazuje da se apsolutno ne obraća pažnja ne na poeziju nego na mlade autore. Ja sam se prije izdavnja svoje knjige obratila jednoj od kako sebe nazivaju najpoznatijih izdavačkih kuća u Crnoj Gori, samo da bih se raspitala o izdavaštvu, nikada nisam dobila odgovor na taj mejl, kasnije sam pokušala lično odlazeći do njihovih kancelarija da stupim u kontakt sa direktorom Gradske knjižare noseći svoju knjigu sa sobom koju sam sama izdala želeći da pokušam da napravim dogovor da se moja knjiga nadje u njihovim knjižarama, njegova službenica mi je tog dana rekla da će mi se javiti mejlom. Nikada nisam dobila mejl! Smatram da je diskriminacija mladih ljudi u ovako maloj zemlji pogubna. Smatram da svim mladim ljudima u ovoj zemlji koji su željni da nepreduju, koji stvaraju, koji rade ne sebi trebaju širom da se otvaraju vrata a ne da im se nudi da ćure kroz ključaonice. U većini naših knjižara sve više možete naći knjige modnih blogerki, rijaliti “zvijezda” i takvim sadržajima se daje prostor, to je pogubno za buduće naraštaje. Ja sam uprkos svemu ovome uspjela. Moja knjiga je naišla na sjajne komantare, promocija knjige je bila sjajno posjećena. Imam svoj book štandić u predivnom ambijantu Propaganda bara u Nikšiću skoro svakog mjeseca, takođe sam uspostavila saradnju i sa knjižarama Narodne knjige, i uprkos svemu sam našla način kako da knjiga stigne do čitalaca to je moj najveći uspjeh.

CdM: Kao neko ko dolazi iz svijeta kulture i promoviše svojim radom istu, koliko danas, kao pojedinac možete da utičete na ljude iz Vaše sredine?

Mićunović: Svi bi nekako trebali obratiti pažnju na to da smo svi prije svega društveno aktivna bića. Ja svoju umjetnost ali i sve što mi je dato nosim svuda sa sobom. I svaki dan kada izađem iz svoje kuće znam da nosim jednu vrstu odgovornosti a ta odgovornost je u tome da svojim primjerom bitisanja i življenja možete nekom da uljepšate trenutak, nekome dan, a nekome i cijeli život. I tako svi svaki dan kao pojedinci možemo da utičemo jedni na druge. Mislite o tome.

CdM: Šta možemo u skorije vrijeme da očekujemo od Vas što se tiče glumačke profesije, kao i pisanja?

Mićunović: Mislim da bih uskoro trebala da budem dio jedne nove predstave koja će se raditi u Nikšićkom pozorištu. Što se tiče knjige dobila sam poziv da budem dio jedne kulturne manifestacije koja će biti održana na ljeto, tako da spremam jedno divno veče poezije i proze. A u međuvremenu vidjećemo šta će život još donijeti to se pak nikada ne zna a ja ću se truditi da budem spremna.

Foto: Đurđica Knežević, Anka Gardašević, Dado Petrić

Marija Drašković